A.G.Matoš

Hrvatski književnik Antun Gustav Matoš rođen je

13. lipnja 1873.godine u selu Tovarnik u zapadnom

Srijemu u braku Augusta i Marije rođene Schams.

Matošev otac bio je učitelj, podrijeklom iz sela Plavna

u Bačkoj, a majka je bila rođena Našičanka. Kada je

malom Matošu bilo dvije godine seli se s roditeljima

u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a

nešto kasnije je bio i orguljaš u crkvi Sv. Marka. U

Zagrebu je pohađao pučku školu, a nakon završene

pučke škole upisuje se u Gornjogradsku gimanziju.

Zanimljivo je spomenuti da je u gimnaziji pao sedmi

razred i to iz čak tri predmeta - propedeutike, fizike

i hrvatskog jezika. Cijelo vrijeme školovanje glazbeno

se obrazuje i uči svirati violončelo.

Nakon završene gimnazije u Beču će se upisati na

Vojni veterinarski fakultet 1891. godine. No, za studij

neće odveć mariti te će zbog loših rezultata izgubiti

vladinu novčanu potporu za školovanje i biti primoran

napustiti studij i vratiti se u Zagreb. Naredne, 1892.

godine u časopisu Vienac objavljuje svoju novelu Moć

savjesti. Godine 1893. unovačen je i poslan u Kutjevo

na odsluženje vojnog roka. Godinu dana kasnije

(1894.) premješten je u Zagreb u vojnu školu, ali

nakon dva mjeseca provedena u vojnoj školi dezertira

jer ne podnosi vojnu stegu. Mjesec dana luta po

Hrvatskoj da bi ga austro-ugarske vlasti konačno

uhvatile u Srijemskoj Mitrovici i provele u zatvor na

Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu. Odlučan

da ne ostane ni po koju cijenu zatočen bježi iz

zatvora u Srbiju, točnije Šabac. Ubrzo iz Šapca odlazi

u Beograd gdje će provesti naredne tri godine.

U Beogradu živi boemski, svira u kazališnom orkestru

kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se

književnim radom. U srbijanskoj prijestolnici započinje

svoju feljtonističku, esejistički i kritičarsku djelatnost.

Početkom 1898. godine napušta Beograd jer je objavio

nepovoljnu kritiku o jednom romanu srbijanskog pisca

Janka Veselinovića i time izazvao negativnu reakciju

srbijanskih kulturnih krugova. Nakon Beograda i kraćeg

zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu.

U Ženevi je primoran prodati svoje violončelo. To je

glazbalo neobično volio kao samo glazbalo, ali i kao

svojevrstan alat kojim je zarađivao za život. Iz Ženeve

putuje u Pariz početkom kolovoza 1899. godine i tamo

ostaje sve do 1904. godine. U Francusku je ušao

koristeći se bratovljevom putovnicom, a u francuskoj

prijestolnici živi na rubu bijede. Kako nije redovito

plaćao stanarinu stanodavac mu je skrivao cipele kako

bi ga time natjerao platiti ono što je dužan. Pariz ga je

privukao jer u to doba je središte europskog kulturnog

života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji

će utjecati na njegov rad. Upoznati će se s djelima Poa,

Baoudelairea i Gautiera. Pišući iz Pariza jednom će se

prilikom bolno iskreno osvrnuti na ranu koja ga je

duboko pekla - prodaju violončela. Nazočiti će koncertu

Edvarda Griegaija u jednom trenu iz orekstra će se

začuti violončelo kako plače i jadukuje te će kroz svoju

svirku poručiti, kako je to Matoš opisao: ... ah, zašto si

me u Ženevi prodao? Kao Juda Krista si me prodao,

nesretniče! A bijah ti jedini prijatelj, hranitelj i tješitelj.

Poslije pet godina vraća se u Beograd 1904. godine,

a već naredne godine potajice boravi u Zagrebu i potom

se ponovno vraća u Beograd. Austro-Ugarske vlasti

odlučile su ga pomilovati 1908. godine te se on iste

godine vraća u Zagreb. Po povratku polaže ispite za

učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti

stalan posao. Ubrzo otkriva da nije dobrodošao.

Nakladničke kuće odbijaju tiskati njegova djela, a

novinske redakcije ne objavljuju njegove rukopise.

Svjestan svoje situacije zapisao je: Zbog proklete te

kritike ima me već u nosu tri četvrtine Zagreba, i ja ću

nastojati da se posvađam i s ostatkom...

Godine 1913. pojavljuju se prvi znaci raka grla. U

nadi da će promjena klime pozitivno utjecati na njegovo

zdravlje putuje u Italiju te godine, međutim taj njegov

potez nije polučio pozitivan učinak na njegovo zdravlje.

Iste godine vraća se u Zagreb i 27. prosinca

hospitalizran je u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica.

Umire 17. ožujka 1914. godine. Sahranjen je na

zagrebačkom groblju Mirogoj.